lumlagoogsio

Šta je razlika između duše i duha?

lumlagoogsio | 04 Јануар, 2019 12:12

Promenite sebe i svoj život uz savete S.N.Lazareva

❤️ Click here: Šta je razlika između duše i duha?

Pri takvim brigama, kako duša naše istinito Sopstvo da nađe još vremena za buđenje duha Božjeg u sebi? Njena odvojenost od vlastitog tela jeste praeter naturam. Umjesto odbacivanja neke teorije zbog njene pogrešne primjene, trebalo bi uložiti više napora u sprečavanje njene pogrešne primjene.

Neke stvari nas obilježe zauvijek. Ljudi bez duha ne doživljavaju ništa od toga jer oni to ne mogu doživjeti, niti im je to potrebno. Postoji još jedna važna razlika. Du¹evno telo je ono u kome duh deluje kroz du¹u.

Kako ljude kojima je sada uskraćeno ono zadovoljstvo obećanog večnog ratovanja, slobodnog ubijanja i otimanja, sada pretvoriti iz bivših ratnika u buduće radnike? Ona mijenja sve o čemu smo učene dok smo odrastale i sva uvjerenja koje nam je usadila i obitelj i društvo. Inaèe, to æe dovoditi do neporazuma jer æe iste rijeèi u istom kontekstu oznaèavati razlièite pojmove kod razlièih ljudi... Umetnik je tada posmatran skoro kao neki divni preostatak i njemu je, kao nekom čudesnom tuđinu od čije je snage i lepote zavisila sreća ranijih vremena, ukazivana počast kakvu mi ne možemo lako da ukažemo sebi ravnima. Uskrati li se sad uopšte verovanje u neku takvu istinu, izblede li dugine boje oko poslednjih krajeva čovekovog saznanja i uobražavanja, onda ne može više da procveta onaj rod umetnosti koji, kao Rafaelove slike, Mikelanđelove freske, gotičke katedrale, ne pretpostavlja samo kosmičko, nego i metafizičko značenje umetničkih objekata. Na kraju, shvatio sam da je isto to temeljno stanje bilo prisutno i kod nekih drugih koji nisu spolja izgledali sociopatično, međutim, njihova bezdušnost je bila maskirana jednom veoma dobro društveno adaptiranom vanjštinom. I na kraju, u Kasiopejskim transkriptima se takođe pominje djelo Moravjeva i oni pružaju neke od ključnih uvida u vezi s ovom tematikom. Na primjer, svaki pokušaj stvaranja jednog utopijskog društva je propao zato što je bio zasnovan na naivnim pretpostavkama o sklopu njegovih građana; sebične, psihopatološke, predatorske individue na kraju sve izvitopere i pokvare. Okultisti razdvajaju dušu na eteričko i astralno tijelo. Šta Pismo kaže o ovome? Dakle, motivacija nije stvar sudbine ni naučne fantastike — ako nešto zaista želimo, i ako pritom imamo pred sobom jasno definisane ciljeve, neće nam biti teško da se motivišemo za njihovo ostvarivanje. Njegov temeljni rad, Filozofija Slobode odnosio se na taj problem.

Razvoj Sposobnosti Duše 2 - Dekarta, međutim, problem uskrsnuća uopšte nije zanimao. Ovo poslednje se može odnositi na jedan veliki broj praznih ljudi koji su prisutni u populaciji.

Moglo bi se reci da je cilj svakog ljudskog bica postizanje osjecaja srece. Svatko ima svoj nacin postizanja tog cilja. Netko zeli naci partnera, biti zaljubljen, netko zeli materijalno bogatstvo i td. Najcesce tako i bude ali takav osjecaj srece je u pravilu vrlo kratkog vijeka. Reklo bi se da ljudi vise traze srecu umom. S druge strane covjek moze birati biti sretan u raznim svakodnevnim situacijama bez nekog osobitog stremljenja ili uvijetovanja ali je to puno rijedji slucaj. Kako bilo, mislite li da je sreca stanje uma ili stanje duha? Taj pritisak traje do trenutka ispunjenja želje. E sad tu možemo postaviti dva pitanja: - da li je ispunjenje želje nama donijelo sreæu? Ja mislim da je u pitanju ovo drugo jer iz iskustva znam da sreæa od ispunjenje želje ne traje dugo. Um ne voli biti dugo prazan i vrlo brzo nas zaposli nekom novom željom. Sve duhovne prakse teže upravo za prazninom odnosno obuzdavanjem uma. Problematika seže i dalje: Which attributes make up the mind is much debated. In this view the emotions—love, hate, fear, joy—are more primitive or subjective in nature and should be seen as different from the mind as such. Others argue that various rational and emotional states cannot be so separated, that they are of the same nature and origin, and should therefore be considered all part of what we call the mind. Oèito je da definicija uma varira, ovisi o tome hoæe li netko izbaciti komponente emocija. Osobno pripadam ovoj drugoj struji koja um smatra našim ultimativnim svestranim aparatom, ali je stvar bitno drugaèija ako um ogranièimo samo na kognitivne procese. Kada bi se to moglo nekako specificirati, mogao bih nešto i reæi o stanju duha u stanju sreæe, ovako nemam materijala za to. Je li stanje duha jedan dio stanja uma ili su te dvije stvari skroz izdvojene i èime su izdvojene? To bi znaèilo da je u konaènici, sreæa na Zemlji ovisna o umu da bi se osjetila. No otkud dolazi osjeæaj sreæe to je po meni pitanje o kojem se može debatirati. Ovdje æu se složiti s Dadom, a što je i prva Alpha natuknula, da postoje dvije zasebne kategorije sreæe, jedna koja je uvjetovana nižom razinom, da se tako izrazimo, i druga koja je posljedica djelovanja ili prodiranja više razine. Stoga mislim da je odgovor na ovo pitanje najviše podložan subjektivnoj osobi o kojoj se radi. Netko æe imati pretežno niže stanje koje æe ga dovesti do sreæe, više stanje neæe moæi percipirati i reæi æe da je sreæa iskljuèivo produkt uma, dok æe neka druga osoba biti manje ovisna o trenutnom stanju uma veæ æe dozvoliti prodiranje fundamentalnog osjeæaja sreæe koji ne ovisi o vremenu i prostoru i koji dolazi iz našeg duha. Uvijek joj je podražaj vanjski - bio to neki predmet ili konkretna situacija. Èak i oni slabo perceptivni ju uoèavaju kod nas i èesto se ispoljava smijehom, jakim pokazivanjem emocija ili euforiènošæu. Fundamentalni osjeæaj sreæe koji potièe od duha je manje intezivan ali na neki naèin ispunjeniji. To je više osjeæaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoæe percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjeæajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim dogaðanjima. Teže se uoèava ako se ne zna kako ju uoèiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforièno ili izrazito emocionalno. To je više osjeæaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoæe percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjeæajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim dogaðanjima. Teže se uoèava ako se ne zna kako ju uoèiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforièno ili izrazito emocionalno. Emocije, kao takve, su upravo reakcija na podražaj; konkretno, sreæa je reakcija na savlaðivanje nekog otpora, osjeæaj rasta liène snage koji se ispoljava na naèin koji svojom ugodom teži da èitav èovjekov sistem dodatno motiviše ka reprodukovanju tog osjeæaja, jer se instinktivno doživljava kao koristan, povoljan. Suprotno, tuga kroz svoje ispoljavanje ima funkciju odvraæanja od neke situacije te na taj naèin štiti od opasnosti; u krajnjem sluèaju, može prerasti u bijes - u kojem je ta zaštitnièka uloga mnogo oèevidnija. Nemoguæe je stalno osjeæati sreæu - ona proizlazi iz suviška moæi koja se percipira u odnosu na neku situaciju ili objekt. Dok vidi nekoga, naroèito vlasnicu, razleteti se hoæe kako maše repom, rokæe ko svinja, nosi kost od špage da se posjetioc igra s njom. Prolazi izmeðu nogu, stalno se mazi, pritom svugdje ostavlja svoje dlake. Svako jutro sam ju èuo kako mijauèe još u hodniku i trèi meni u sobu ko da je vragovi gone, brže bolje skoèi na krevet i poène brundati kraj mene uspavanoga. Da sam ju bar pipnuo, ali ne, dosta je da me vidla da brunda ko traktor. Nisam ni trebao izvaditi ruke od ispod popluna, maèka se sama poèela maziti o mene, o moju glavu. Potom se sklupèala i spavala kraj mene. Da, životinje osjeæaju sreæu. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta maèka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta maèka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio. Èovjek, kao misaono biæe, zna da je taj osjeæaj prolazan i èim ga je poèeo osjeæati, veæ mu se u jednnom æošku uma javila ta misao-daviteljka... Ostale životinje, pak, ne anticipiraju ništa, veæ su potpuno unutar trenutka, pa koliko trajao trajao... Ili sjedis negdje, zuris u sunce, nisi gladan, zedan, nije ti vruce, hladno i bas ti je taman i prosto osjecas srecu. Ne znam ti mozda dobro opisat primjer jer kontam da si nekad bio sretan bez razloga pa da znas sto hocu reci. Naime, ono sto mogu opisati mozda tebi nikad nije uzrokovalo takav osjecaj pa ti nista ne znaci ali mozda ti imas nesto drugo, neki drugi primjer koji je isto valjan... Eto, prica sa zivotinjama i njihovom osjecaju srece... A ako životinje zaista imaju takav modus osjeæanja sreæe, ima ga sigurno i èovjek. Ne vidim zašto bi èovjek po tom pitanju bio iznimka. Jedino što odstupa od toga što osjeæaju životinje je ono što sam prije naveo, a što Arch smatra da dolazi zbog samopouzdanja i suviška moæi. Možda to i jest tako, no mislim da se u tom sluèaju ne radi o moæi dominacije, veæ o njezinom pozitivnom aspektu, samopouzdanju koje je temeljeno na suštinskom razumijevanju sebe i okoline. To nam je svima poznato i ima veze sa vizualizacijom neke situacije u kojoj se vizualizira stvarni ili zamišljeni odnos subjekta u odnosu na jedan ili više objekata. Èovjek, kao što sam pomenuo, ne mora crpiti svoj osjeæaj snage direktno iz okoline, veæ može se samo sjetiti ili zamisliti da je pobjednik nad nekim problemom, nadreðen nekoj situaciji, u boljem položaju u odnosu na nekoga ili nešto - on ne crpi tada taj osjeæaj iz same situacije, veæ iz slike situacije. A slika situacije je bitna, ako ne i bitnija od onoga što jeste, jer upravo je ona ono što odražava percepciju stvarnosti, a kako se nešto percipira, što se našeg mozga tièe - tako i jest. Iz toga zakljucujem da smatras kako je osjecaj srece iskljucivo vezan za um. To bi znacilo da osoba koja je uskracena za vise intelektualne funkcije nije sposobna osjecati srecu? Osjeæaj sreæe iskljuèivo vežem za um, da, ali je možda bolje reæi mozak na kraju krajeva, osjeæaj sreæe prate i odreðene hemijske promjene u mozgu, luèenje endorfina, hormona i štagod. Da se izrazim prostije: sreæa je osjeæaj, a osjeæaji su stvar instinkta. Intelekt kao intelekt nije neophodan za osjeæaj sreæe, ali mozak jeste. Znam da ne volis ici u te neke parapsiho-momente ali, jel bi to znacilo da netko tko je npr. Da bi se nešto doživjelo, treba biti živ. Entiteti koji nisu u fizièkom tijelu, uz pretpostavku da postoji duša, i to duša kako se najèešæe definira, onako narodski - može osjeæati i sreæu i tugu i èitav dijapazon emocija kao i èovjek koji je u tijelu i ima funkcionalni mozak. Paradigma koja ukljuèuje postojanje duše definira istu kao jednu rezultantu mozga koja je sposobna da postoji nezavisno od njega, dakle, sve ono što u fizièkom tijelu mozak radi da bi proizveo osjeæaj liènosti, identiteta, jastva - u ideji duše predstavlja upravo to, dakle, sav intelektualni i emocionalni život nekog èovjeka entiteta. Iako tu više ne postoji element tijela, taj aspekt neke liènosti i dalje slijedi modus svake druge liènosti, tjelesne ili ne - osjeæa sebe, šta je dio njega, šta nije, šta je unutra, šta je van, i odnos sebe prema vanjskom, kao i prema svojim sastavnim dijelovima. Entiteti koji nisu poput nas ukljuèuje sve žive organizme koji postoje izuzev èovjeka, a neki od njih ne mogu osjeæati sreæu, barem koliko je danas poznato, na primjer, jednostanièni organizmi, kukci, crvi... E sad tesko je ulazit o cem se tu radi. Ali ako se predpostavi postojanje duse moglo bi se vezati za to. Da li bi mehanizam bio takav kakvog sam opisujes tesko je reci tj. Definicija duse kakvu si gore naveo mozda je najbliza definiciji onog kako dusu tj. Oni smatraju da je duh i dalje individua kakva je bila i na zemlji. Medjutim mnoge druge vjere ne percipiraju dusu duh na taj nacin. Ako uzmemo ta neka druga tumacenja onda se moze na dusu gledati kao na vrstu kolektivne svijesti sa vrlo malim udjelom individualnosti ili potpunim izostankom iste. Tesko je kontemplirati o drugim varijacijama postojanja pa mozda da se jos pokusamo koncentrirati na ovu nasu fizicku. Sto je s ljudima za koje se smatra da su prosvijetljeni? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi? Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi? Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja? Da on crpi taj osjeæaj sreæe iz te kolektivne svijesti? Ja mislim da svatko tko osvjesti kolektivno nesvjesno postaje sretan jer je jednostavno èitav svemir sretan. Tu se slažem s Lyrom da je osjeæaj sreæe zapravo prirodno stanje èovjeka, samo da su ga ljudi zaboravili jer su optereæeni svakodnevnim brigama. Drugim rijeèima, sretan je onaj koji je slobodan od svakodnevnih briga, koji se spaja s Bogom i koji iz Prirode crpi sve ono malo što mu je potrebno. To je ta fundamentalna sreæa o kojoj sam prièao ranije, samo su to Alpha i Lyra izvrsno približile da bude razumljivo svakome. Ostatak posla odradi autosugestija. Veæ sam spomenuo da sreæa ne dolazi od situacije, veæ od slike situacije.